Bosna se prvi put spominje polovicom 10. stoljeća u djelu “O upravljanju carstvom (De administrando imperio)” bizantskog cara Konstantina VII Porfirogeneta. U ovome djelu, Bosna se spominje kao “mala zemlja – horion Bosona”, koja se nalazi pod upravom Bizanta.
Slaveni dolaze na ove prostore u 8. – 9. stoljeću, naseljavaju se i miješaju sa lokalnim romaniziranim, ilirskim stanovništvom. Svoje temeljne teritorijalno-političke zajednice – župe najčešće osnivaju pored rijeka. Jedna takva župa imenom Bosna nastala je u području današnjeg Visokog. Ona je zajedno sa okolnim župama Vrhbosnom (današnje Sarajevo), Vidogošćom (današnji Vogošća, Breza, Ilijaš), Trstivnicom (današnji Kakanj), Brodom (današnja Zenica), Lepenicom (današnji Kiseljak, Kreševo, Fojnica) i Lašvom (sliv rijeke Lašve) sačinjavala veću upravno-teritorijalnu oblast – zemlju Bosnu, koju u svome djelu spominje bizantski car.
( U historiografiji prevladavaju stavovi da je zemlja mogla dobiti ime po rijeci Bosni, odnosno slaviziranom obliku njenog ilirskog naziva Bathinus. )
Kako je vojnopolitički i ekonomski jačala, Bosna se iz ovoga jezgra postupno širila na okolna područja i uključivala zemlje, kojima je upravljao knez, vojvoda, ban, a od 1377. godine kralj Bosne. Na svome vrhuncu u drugoj polovici 14. stoljeća, Bosansko kraljevstvo je obuhvaćalo zemlje Usora i Soli na sjeveru, Hum na jugu, Podrinje na istoku, Donji kraji na zapadu i Kraljevu zemlju u srednjoj Bosni.
Logos – Riječ postade tijelo. Njeni učenici bijahu ribari i poreznici. Zajedno su gazili prašnjave ceste i spavali na tvrdim podovima. Zatim, kada je došla noć Isusova uhićenja, napustili su ga. Čak i Petar, stajajući pored vatre u vanjskom dvorištu, gdje je Isus bio odveden, zanijekao ga je tri puta, prije nego je pijetao zakukurikao. Izdaja se činila neoprostiva. Ali onda, na kraju Evanđelja, oprost je došao. Ivan je opisao kako se uskrsli Krist ukazao učenicima, dok su bili isplovili na jezero da love ribu. Naložio je vatru i pozvao ih da isprže svoje ribe na njoj. Zatim, kada su završili sa jelom, okrenuo se Petru i upitao ga tri puta: „Voliš li me?“. Tri puta Petar je odgovorio: „Da“. I tri puta Isus mu je zapovjedio: „Pasi moje ovce“.
I tako završava Evanđelje, koje je počelo sa Riječi, koja bijaše sa Bogom i bijaše Bog u trenu stvaranja: pored roštilja na obalama jezera; iscjeljivanje od traume.
Bijaše to poruka, usred vrtloga vremena, koju mnogi prihvatiše i za koju mnogi, vrijeme će pokazati, bijahu spremni umrijeti.
Sveti nam Luka pripovijeda kako se uskrsli Isus u društvu dvojice učenika nalazi na putu za Emaus, dok ih istodobno vodi na nutarnje putovanje. Istodobno s njima čita Stari zavjet. Tako uče na potpuno nov način razumijeti obećanja i nade Izraela kao i lik Mesije. Otkrivaju tako da je upravo sudbina Raspetog i Uskrsloga, koji tajanstveno putuje s učenicima, već ranije zacrtana u knjigama. Uče na nov način čitati Stari zavjet. Ovaj tekst opisuje formiranje kršćanske vjere u 1. i 2. stoljeću te tako opisuje put koji uvijek treba tražiti i slijediti.
***
Ukratko, možemo reći da cijela Isusova povijest, kako je donosi Novi zavjet, od pripovijesti o kušnjama do izvješća o događaju na putu u Emaus, pokazuje da Isusovo vrijeme, vrijeme “pogana”(Vrijeme Crkve), nije vrijeme kozmičkog preobražaja u kojemu su konačne odluke između Boga i čovjeka već donesene, nego je vrijeme slobode. U njemu Bog dolazi ususret ljudima po raspetoj ljubavi Isusa Krista kako bi ih okupio u slobodno “da” kraljevstvu Božjem. To je vrijeme slobode, što znači i vrijeme u kojemu zlo još uvijek ima moć. Snaga Božja u cijelome ovome vremenu također je snaga strpljivosti i ljubavi, nasuprot kojoj je moć zla još uvijek djelatna. Vrijeme je to Božjeg strpljenja koje nam se čini suviše pretjeranim, vrijeme pobjede, ali i poraza ljubavi i istine. Drevna je Crkva narav ovog vremena sažela u izraz “Regnavit a ligno Deus – zavlada Bog s drveta”.
***
Zbog toga je duhovna teologija uvijek naglašavala da vrijeme Crkve ne znači, naprimjer, dospjeti u raj, nego odgovara četrdesetogodišnjem izlasku Izraela u ovome svijetu. To je put oslobođenih. Kao što se Izrael u pustinji uvijek mora podsjećati na to da je njegovo lutanje posljedica oslobođenja od ropstva u Egiptu; kao što se Izrael tijekom svoga putovanja stalno želio vratiti u Egipat, ne uspijevajući prepoznati slobodu kao dobro, tako čini i kršćanstvo na svome putu: prepoznavanje otajstva oslobođenja i slobode kao dara otkupljenja ljudima uvijek je teško te žele oslobođenje vratiti. Uz Božje milosrđe, ipak, mogu neprestano učiti da je sloboda veliki dar za istinski život.
Benedikt XVI., Što je kršćanstvo – posljednji spisi, Verbum, Split, 2023.
Nastanku Crkve bosanske pogodovalo je izmiještanje bosanske katoličke biskupije u Đakovo oko 1252. godine, koje je tada pripadalo Ugarskoj. Religija i Crkva imale su ključnu ulogu u društveno-političkom životu europskih zemalja srednjega vijeka, pa je za bosanske vladare bilo nužno popuniti nastalu prazninu.
„Nastalu prazninu popunila je šizmatička Crkva bosanska, jurisdikcijski neovisna od Rima, sa svojim vjernicima – bosanskim krstjanima (kako su se oni sami nazivali) i sa svojom vlastitom upravnom strukturom. Crkvu bosansku bosansko je plemstvo prihvatilo kao alternativu dislociranom katoličkom kaptolu u Đakovu, odnosno kao institucionalni okvir za novu kršćansku konfesiju iz izvora poznatu kao vjera bosanska, prava vjera apostolska, naš zakon.“[1]
U domaćim izvorima Crkva bosanska se prvi put spominje između 1326. i 1329. godine.
Organizacija Crkve bosanske
Premiještanjem sjedišta bosanskog katoličkog biskupa u Đakovo, preostala crkvena organizacija u Bosni prerasla je u autokefalnu Crkvu bosansku.
Stećak gosta Milutina, Zemaljski muzej BiH
„Samostalna, vertikalno i horizontalno provedena vlastita organizacijska struktura, predstavlja Crkvu bosansku kao kršćansku crkvu sui juris koja se i na taj način distancirala kako od istočne tako i od zapadne Crkve. Njezini su se članovi dijelili na dvije, brojnošću nejednake skupine. Prvu, brojniju, činili su obični vjernici – mirski ljudi (credentes) – a drugu, brojem manju, pravi krstjani i prave krstjanice, odnosno redovnici (regulantes).
Iz skupine krstjana koji su predstavljali okosnicu Crkve bosanske izdvojili su se članovi hijerarhije – strojnici ili poglaviti krstjani, nositelji različitih službi i upravnih dužnosti. Među strojnicima postojale su dvije vrste dostojanstvenika – po činu niži starci i viši gosti. Na čelu ove crkvene strukture nalazio se djed ili episkop Crkve bosanske.“[2]
Sjedište djeda Crkve bosanske je najprije bilo u Moštrima kod Visokog, gdje su pisane neke od isprava bana Stjepana II. Kotromanića (1323.g.), da bi se zatim sjedište premjestilo u Janjiće kod Zenice, koje se spominje u pismu djeda Crkve bosanske “knezu, vlasteli i općini grada Dubrovnika” iz 1404. godine.
Redovničke zajednice hiže nalazile su se po cijelome kraljevstvu, a najveća koncrentacija hiža bila je u središnjoj oblasti – kraljevoj zemlji, jezgri srednjovijekovne bosanske države.
Značaj Crkve bosanske u rusagu bosanskom
Bosansko plemstvo, uključujući istaknute članove najznačajnijih rodova Hrvatinića, Kosača i Pavlovića, pripadalo je ili podržavalo Crkvu bosansku.
Kao poglavar zemaljske crkve, djed Crkve bosanske imao je ulogu krunitelja prvog bosanskog kralja Tvrtka 1377. godine, ali i njegovih nasljednika u crkvi sv.Nikole u Milima kod Visokog. Na ovaj način djed je bio crkvena osoba koja je legalizirala (sakralizirala) kraljevsku titulu bosanskih kraljeva.[7]
„O povezanosti crkvenih i državnih struktura izravno svjedoči i to što djed Crkve bosanske povremeno boravi na kraljevskom dvoru – u krugu najutjecajnijih političkih osoba. U delikatnijim slučajevima kraljevi su se pozivali na autoritet bosanskog crkvenog poglavara, čija je rezidencija smatrana za locus credibilis gdje su ovjeravani i pohranjivani dokumenti. S pak druge strane, Crkva bosanska i njezin episkop primali su, poput Katoličke crkve i njezinih prvaka, pod svoju posebnu zaštitu bosanske feudalne magnate, jamčili im imovinsku sigurnost, osobnu slobodu i staleška prava. Krstjani su i inače zauzimali visoke društvene položaje, a dostojanstvenici Crkve bosanske nosili su naslov gospodin, rezerviran obično za vladare i velikaše.
Uživajući zaštitu političkih moćnika, bosanski krstjani su kao obrazovani ljudi i pripadnici višeg društvenog staleža u diplomatskim misijama služili njihovim ovozemaljskim interesima.
Značajno je da dubrovačka građa, koja je nastajala u svakodnevnom kontaktu s Bošnjanima i Crkvom bosanskom njezinu ulogu u političkom životu bosanske države ne registrira kao ulogu jedne sekte, nego Crkve koja je u feudalnom bosanskom establišmentu obavljala iste pravne, političke i diplomatske funkcije kao i druge Crkve u srednjovijekovnim feudalnim državama na Istoku i Zapadu. Naime, u svim važnijim pravnim, političkim i diplomatskim radnjama bila su uvijek prisutna, u duhu srednjeg vijeka, dva elementa – klerički i laički, ili moderno rečeno – predstavnici Crkve i države – kao svjedoci, jamci, porotnici, pravni stručnjaci i diplomati.
Osim toga, kao što su u ostaloj srednjovijekovnoj Europi samostani, odnosno na Istoku manastiri, uz svoje duhovne funkcije, bili i komunikativni punktovi raznih putnika, tako su i hiže bosanskih krstjana bile svratišta dubrovačkih trgovaca i diplomata.“[3]
Vjera Crkve bosanske
„Iako iz same Bosne nema sačuvanih autentičnih opisa ustrojstva, ceremonija i teologije Crkve bosanske, povijesni izvori nastali u njezinu krilu – prije svih iluminirane bogoštovne knjige [8]– svjedoče da su bosanski krstjani, za razliku od bogumila i zapadnih neomahinejaca, štovali svetačke moći i priznavali sve vjerske istine sadržane u Apostolskom vjerovanju osim članka ‘Vjerujem u svetu katoličku crkvu’, a to znači: tri božanske osobe, jednoga Boga, materinstvo majke Božje, istočni grijeh i osobne grijehe, posebni sud odmah nakon smrti i strašni sud na koncu svijeta, oproštenje grijeha, Kristovo uskrsnuće, milost Božju.
Bosanski su krstjani prakticirali post, štovali svece i kršćanske blagdane (Božić, Blagovijest, Uskrs, Uzašašće, Dan sv.Djevice Marije, sv.Petra i Pavla, sv.Mihovila Arkanđela, sv.Stjepana i Svisvete), a knjige Staroga i Novoga zavjeta držali su za svete spise.“[4]
Kraj Crkve bosanske
Crkvu bosansku dokinuo je predposljednji bosanski kralj Stjepan Tomaš. Unatoč stalnim pritiscima Katoličke crkve, Stjepan Tomaš je tolerirao postojanje Crkve bosanske. Takav svoj stav prema Crkvi bosanskoj pravdao je brojnošću i utjecajem koje su njeni pripadnici imali u Bosanskom kraljevstvu. Međutim, u bitci za Smederevo, kralj Stjepan Tomaš optužen je na Zapadu za izdaju srpske prijestolnice Osmanlijama. U očajničkom pokušaju da pridobije na svoju stranu zemlje kršćanske Europe u borbi protiv nadolazeće osmanske sile, Stjepan Tomaš je sredinom 1459. godine naredio masovni progon bosanskih krstjana. “Krstjani su nalazili utočište u zemljama hercega Stjepana, tamo su se sklanjali i tamo su donekle bili mirni. Hercegu je stoga od Sv.Stolice bilo predbacivano što prima i zaštićuje heretike. Pod kraj svoga vladanja Stjepan Tomaš je svom silom navalio na patarene i protjerao ih iz zemlje.“[5]
Sve ovo dovodi do zaključka da je Crkva bosanska bila znatno oslabljena i prije propasti Bosanskog kraljevsta, da bi nedugo zatim iščezla u općem rasulu nastalom osmanlijskim osvajanjem.
Crkva bosanska u vanjskim izvorima
„Zaključivanje o vjerskom učenju Crkve bosanske otežava okolnost da mnogi sačuvani izvori ne potiču iz njenog djelokruga, nego se radi o spisima katoličke ili pravoslavne provenijencije namijenjenim da se dokaže krivovijeran karakter te Crkve. I dok se takvi dokumenti ne smiju a priori odbacivati, ipak im se mora pristupiti s daleko više pažnje. U njima su vjernici Crkve bosanske najčešće označavani pojmovima patareni, manihejci, babuni i kudugeri, koji su u savremenom kontekstu imali pogrdan karakter. Najrjeđe korišteni pojam je bogumili, ali se on bez ikakvog razloga ili osnove ustalio u učenoj literaturi i javnom diskursu. Oni nisu imali nikakve veze s bugarskim bogumilima i sami su sebe nazivali prosto krstjanima. Svoju crkvu nisu smatrali ni heretičkom ni raskolničkom, nego pravovjernom crkvom Božjom koja nosi isto ime kao i ranija latinska biskupija – ecclesia bosniensis, tj. Crkva bosanska, a svoje vjerovanje pravom vjerom apostolskom, koja se razlikovala od dvije službene kršćanske konfesije. Ona svoju posebnost nije gradila na opoziciji prema kršćanstvu kao religiji, nego na protivljenju službenim crkvama.“[6]
[1] Srećko M. Džaja, Ivan Lovrenović: Srednjovijekovna Crkva bosanska, Svijetlo riječi, Sarajevo, 01.2007., str.7-10;
[5] Leon Petrović: Kršćani Bosanske crkve, Sarajevo, 1999., str.262-263.
[6] Emir O.Filipović: Bosansko kraljevstvo, Mladinska knjiga, Sarajevo, 2018., str.475.
[7] Dubravko Lovrenović: Bosanska kvadratura kruga, Sarajevo – Zagreb, 2012, str.232.
[8] Ibid.str.236: “Iluminirane bogoštovne knjige (biblijski rukopisi) nastale u krilu Crkve bosanske pisane su u duhu službenog kršćanskog nauka i vrijednosti tradicionalnim slavensko-ćirilskometodijevskim jezičnim standardima”
Izvori:
Leon Petrović: Kršćani Bosanske crkve (Kr’stiani cr’kve bos’nske), Sarajevo, 1999.
Srećko M. Džaja, Ivan Lovrenović: Srednjovijekovna Crkva bosanska, Svijetlo riječi, Sarajevo, 01.2007.
Dubravko Lovrenović: Bosanska kvadratura kruga, Sarajevo – Zagreb, 2012.
Emir O.Filipović: Bosansko kraljevstvo, Sarajevo, 2018.
Kašteli su mjesto na planini Zahor, na kome se nalaze ostatci srednjovijekovnih građevina iz vremena bosanskog kraljevstva. Sagradili su ih franjevci, a koristili su ih kao prostor za molitvu. U današnje vrijeme vidljive ostatke građevina čine tri veće prostorije mogućeg kapaciteta 40 do 50 ljudi, koje su smještene duboko u stjenovitom dijelu planine Zahor.
Kašteli – mapa puta
Kašteli se nalaze na nadmorskoj visini 1.158 m, na tromeđi između Busovače, od koje su udaljeni oko 20 km, Fojnice oko 10 km i Kiseljaka oko 30 km. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH proglasila je 2017. godine povijesno područje – Stari grad Kašteli, koje katastarski pripada općini Kiseljak, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Za vrijeme osmanskog osvajanja Bosne u svibnju 1463. godine, franjevci na čelu sa fra Anđelom Zvizdovićem sklonili su se u Kaštele. Upravo odatle krenuo je fra Anđeo Zvizdović na polje Milodraž susresti se sa sultanom Mehmedom II. Osvajačem. U to vrijeme sultan se sa svojom vojskom bio utaborio na polju Milodraž, smještenom u podnožju planine Zahor, između Busovače i Kiseljaka. Sultana Mehmeda II., koji je deset godina ranije (29. svibnja 1453.g.) pokorio i bizantsku prijestolnicu – Konstantinopol, fra Anđeo moli da bosanskim franjevcima, pa tako i njihovom narodu, dopusti ostanak u svojoj domovini i u svojoj vjeri. Sultan pristaje udovoljiti molbi fra Anđela Zvizdovića, te 28. svibnja 1463. godine izdaje povelju – Ahdnamu, kojom dopušta bosanskim franjevcima, a preko njih i narodu, da slobodno ostanu i ispovijedaju katoličku vjeru u njegovom carstvu. Dokument Ahdname čuva se u franjevačkom samostanu Duha Svetoga u Fojnici.
Tekst Ahdname
O Ahdnami – dokumentarni film Stoljeća Bosne Srebrene 1988.
O fra Anđelu Zvizdoviću Fra Anđeo Zvizdović, Crkva Svetog Ante u Busovači
Pretpostavlja se da je Fra Anđeo Zvizdović rođen oko 1420. godine u selu Zvizde u okolici današnjeg Uskoplja, pa odatle i prezime Zvizdović. Za vrijeme pada Bosne pod Osmansko carstvo 1463. godine, bio je poglavar Bosanske franjevačke kustodije. Umro je 7. lipnja 1498. godine u Fojnici, a njegov grob danas se nalazi u crkvi Duha Svetoga u Fojnici.
Dr. fra Leon Petrović o fra Anđelu piše: “Nema čovjeka u Bosni, koji je toliko dobra učinio za kršćanstvo i osjetio množinu zala i nedaća, koliko je to učinio fra Anđeo Zvizdović. Njegovom poduhvatnom duhu mora se zahvaliti da je kršćana ostalo u Bosni, da nije ostala posve pusta i prazna.” (Kalendar Svetog Ante, XX., Sarajevo 1945.)
Franjevački red je fra Anđela proglasio blaženim, a spomendan mu se slavi 7. lipnja. Fra Filip Lastrić, provincijal Bosne Srebrene od 1741. do 1745. godine, bilježi: „O njemu (fra Anđelu) u martirologiju Reda za dan 7. lipnja stoji ova pohvala: U Fojnici, u Bosni Srebrenoj, (spomen) blaženog Anđela iz Vrhbosne … koji …i mnogo tisuća nevijernika Kristu obrati, a poslije smrti mnogim se čudesima proslavi.“ (Filip Lastrić: Pregled starina Bosanske provincije, Ancona 1776.g.)
