Nastanak Crkve bosanske
Nastanku Crkve bosanske pogodovalo je izmiještanje bosanske katoličke biskupije u Đakovo oko 1252. godine, koje je tada pripadalo Ugarskoj. Religija i Crkva imale su ključnu ulogu u društveno-političkom životu europskih zemalja srednjega vijeka, pa je za bosanske vladare bilo nužno popuniti nastalu prazninu.
„Nastalu prazninu popunila je šizmatička Crkva bosanska, jurisdikcijski neovisna od Rima, sa svojim vjernicima – bosanskim krstjanima (kako su se oni sami nazivali) i sa svojom vlastitom upravnom strukturom. Crkvu bosansku bosansko je plemstvo prihvatilo kao alternativu dislociranom katoličkom kaptolu u Đakovu, odnosno kao institucionalni okvir za novu kršćansku konfesiju iz izvora poznatu kao vjera bosanska, prava vjera apostolska, naš zakon.“[1]
U domaćim izvorima Crkva bosanska se prvi put spominje između 1326. i 1329. godine.
Organizacija Crkve bosanske
Premiještanjem sjedišta bosanskog katoličkog biskupa u Đakovo, preostala crkvena organizacija u Bosni prerasla je u autokefalnu Crkvu bosansku.
„Samostalna, vertikalno i horizontalno provedena vlastita organizacijska struktura, predstavlja Crkvu bosansku kao kršćansku crkvu sui juris koja se i na taj način distancirala kako od istočne tako i od zapadne Crkve. Njezini su se članovi dijelili na dvije, brojnošću nejednake skupine. Prvu, brojniju, činili su obični vjernici – mirski ljudi (credentes) – a drugu, brojem manju, pravi krstjani i prave krstjanice, odnosno redovnici (regulantes).
Iz skupine krstjana koji su predstavljali okosnicu Crkve bosanske izdvojili su se članovi hijerarhije – strojnici ili poglaviti krstjani, nositelji različitih službi i upravnih dužnosti. Među strojnicima postojale su dvije vrste dostojanstvenika – po činu niži starci i viši gosti. Na čelu ove crkvene strukture nalazio se djed ili episkop Crkve bosanske.“[2]
Sjedište djeda Crkve bosanske je najprije bilo u Moštrima kod Visokog, gdje su pisane neke od isprava bana Stjepana II. Kotromanića (1323.g.), da bi se zatim sjedište premjestilo u Janjiće kod Zenice, koje se spominje u pismu djeda Crkve bosanske “knezu, vlasteli i općini grada Dubrovnika” iz 1404. godine.
Redovničke zajednice hiže nalazile su se po cijelome kraljevstvu, a najveća koncrentacija hiža bila je u središnjoj oblasti – kraljevoj zemlji, jezgri srednjovijekovne bosanske države.
Značaj Crkve bosanske u rusagu bosanskom
Bosansko plemstvo, uključujući istaknute članove najznačajnijih rodova Hrvatinića, Kosača i Pavlovića, pripadalo je ili podržavalo Crkvu bosansku.
Kao poglavar zemaljske crkve, djed Crkve bosanske imao je ulogu krunitelja prvog bosanskog kralja Tvrtka 1377. godine, ali i njegovih nasljednika u crkvi sv.Nikole u Milima kod Visokog. Na ovaj način djed je bio crkvena osoba koja je legalizirala (sakralizirala) kraljevsku titulu bosanskih kraljeva.[7]
„O povezanosti crkvenih i državnih struktura izravno svjedoči i to što djed Crkve bosanske povremeno boravi na kraljevskom dvoru – u krugu najutjecajnijih političkih osoba. U delikatnijim slučajevima kraljevi su se pozivali na autoritet bosanskog crkvenog poglavara, čija je rezidencija smatrana za locus credibilis gdje su ovjeravani i pohranjivani dokumenti. S pak druge strane, Crkva bosanska i njezin episkop primali su, poput Katoličke crkve i njezinih prvaka, pod svoju posebnu zaštitu bosanske feudalne magnate, jamčili im imovinsku sigurnost, osobnu slobodu i staleška prava. Krstjani su i inače zauzimali visoke društvene položaje, a dostojanstvenici Crkve bosanske nosili su naslov gospodin, rezerviran obično za vladare i velikaše.
Uživajući zaštitu političkih moćnika, bosanski krstjani su kao obrazovani ljudi i pripadnici višeg društvenog staleža u diplomatskim misijama služili njihovim ovozemaljskim interesima.
Značajno je da dubrovačka građa, koja je nastajala u svakodnevnom kontaktu s Bošnjanima i Crkvom bosanskom njezinu ulogu u političkom životu bosanske države ne registrira kao ulogu jedne sekte, nego Crkve koja je u feudalnom bosanskom establišmentu obavljala iste pravne, političke i diplomatske funkcije kao i druge Crkve u srednjovijekovnim feudalnim državama na Istoku i Zapadu. Naime, u svim važnijim pravnim, političkim i diplomatskim radnjama bila su uvijek prisutna, u duhu srednjeg vijeka, dva elementa – klerički i laički, ili moderno rečeno – predstavnici Crkve i države – kao svjedoci, jamci, porotnici, pravni stručnjaci i diplomati.
Osim toga, kao što su u ostaloj srednjovijekovnoj Europi samostani, odnosno na Istoku manastiri, uz svoje duhovne funkcije, bili i komunikativni punktovi raznih putnika, tako su i hiže bosanskih krstjana bile svratišta dubrovačkih trgovaca i diplomata.“[3]
Vjera Crkve bosanske
„Iako iz same Bosne nema sačuvanih autentičnih opisa ustrojstva, ceremonija i teologije Crkve bosanske, povijesni izvori nastali u njezinu krilu – prije svih iluminirane bogoštovne knjige [8]– svjedoče da su bosanski krstjani, za razliku od bogumila i zapadnih neomahinejaca, štovali svetačke moći i priznavali sve vjerske istine sadržane u Apostolskom vjerovanju osim članka ‘Vjerujem u svetu katoličku crkvu’, a to znači: tri božanske osobe, jednoga Boga, materinstvo majke Božje, istočni grijeh i osobne grijehe, posebni sud odmah nakon smrti i strašni sud na koncu svijeta, oproštenje grijeha, Kristovo uskrsnuće, milost Božju.
Bosanski su krstjani prakticirali post, štovali svece i kršćanske blagdane (Božić, Blagovijest, Uskrs, Uzašašće, Dan sv.Djevice Marije, sv.Petra i Pavla, sv.Mihovila Arkanđela, sv.Stjepana i Svisvete), a knjige Staroga i Novoga zavjeta držali su za svete spise.“[4]
Kraj Crkve bosanske
Crkvu bosansku dokinuo je predposljednji bosanski kralj Stjepan Tomaš. Unatoč stalnim pritiscima Katoličke crkve, Stjepan Tomaš je tolerirao postojanje Crkve bosanske. Takav svoj stav prema Crkvi bosanskoj pravdao je brojnošću i utjecajem koje su njeni pripadnici imali u Bosanskom kraljevstvu. Međutim, u bitci za Smederevo, kralj Stjepan Tomaš optužen je na Zapadu za izdaju srpske prijestolnice Osmanlijama. U očajničkom pokušaju da pridobije na svoju stranu zemlje kršćanske Europe u borbi protiv nadolazeće osmanske sile, Stjepan Tomaš je sredinom 1459. godine naredio masovni progon bosanskih krstjana. “Krstjani su nalazili utočište u zemljama hercega Stjepana, tamo su se sklanjali i tamo su donekle bili mirni. Hercegu je stoga od Sv.Stolice bilo predbacivano što prima i zaštićuje heretike. Pod kraj svoga vladanja Stjepan Tomaš je svom silom navalio na patarene i protjerao ih iz zemlje.“[5]
Sve ovo dovodi do zaključka da je Crkva bosanska bila znatno oslabljena i prije propasti Bosanskog kraljevsta, da bi nedugo zatim iščezla u općem rasulu nastalom osmanlijskim osvajanjem.
Crkva bosanska u vanjskim izvorima
„Zaključivanje o vjerskom učenju Crkve bosanske otežava okolnost da mnogi sačuvani izvori ne potiču iz njenog djelokruga, nego se radi o spisima katoličke ili pravoslavne provenijencije namijenjenim da se dokaže krivovijeran karakter te Crkve. I dok se takvi dokumenti ne smiju a priori odbacivati, ipak im se mora pristupiti s daleko više pažnje. U njima su vjernici Crkve bosanske najčešće označavani pojmovima patareni, manihejci, babuni i kudugeri, koji su u savremenom kontekstu imali pogrdan karakter. Najrjeđe korišteni pojam je bogumili, ali se on bez ikakvog razloga ili osnove ustalio u učenoj literaturi i javnom diskursu. Oni nisu imali nikakve veze s bugarskim bogumilima i sami su sebe nazivali prosto krstjanima. Svoju crkvu nisu smatrali ni heretičkom ni raskolničkom, nego pravovjernom crkvom Božjom koja nosi isto ime kao i ranija latinska biskupija – ecclesia bosniensis, tj. Crkva bosanska, a svoje vjerovanje pravom vjerom apostolskom, koja se razlikovala od dvije službene kršćanske konfesije. Ona svoju posebnost nije gradila na opoziciji prema kršćanstvu kao religiji, nego na protivljenju službenim crkvama.“[6]
[1] Srećko M. Džaja, Ivan Lovrenović: Srednjovijekovna Crkva bosanska, Svijetlo riječi, Sarajevo, 01.2007., str.7-10;
[2] Ibid.str.10;
[3] Ibid. str.11-12;
[4] Ibid. str.12;
[5] Leon Petrović: Kršćani Bosanske crkve, Sarajevo, 1999., str.262-263.
[6] Emir O.Filipović: Bosansko kraljevstvo, Mladinska knjiga, Sarajevo, 2018., str.475.
[7] Dubravko Lovrenović: Bosanska kvadratura kruga, Sarajevo – Zagreb, 2012, str.232.
[8] Ibid.str.236: “Iluminirane bogoštovne knjige (biblijski rukopisi) nastale u krilu Crkve bosanske pisane su u duhu službenog kršćanskog nauka i vrijednosti tradicionalnim slavensko-ćirilskometodijevskim jezičnim standardima”
Izvori:
- Leon Petrović: Kršćani Bosanske crkve (Kr’stiani cr’kve bos’nske), Sarajevo, 1999.
- Srećko M. Džaja, Ivan Lovrenović: Srednjovijekovna Crkva bosanska, Svijetlo riječi, Sarajevo, 01.2007.
- Dubravko Lovrenović: Bosanska kvadratura kruga, Sarajevo – Zagreb, 2012.
- Emir O.Filipović: Bosansko kraljevstvo, Sarajevo, 2018.