Bosna se prvi put spominje polovicom 10. stoljeća u djelu “O upravljanju carstvom (De administrando imperio)” bizantskog cara Konstantina VII Porfirogeneta. U ovome djelu, Bosna se spominje kao “mala zemlja – horion Bosona”, koja se nalazi pod upravom Bizanta.
Slaveni dolaze na ove prostore u 8. – 9. stoljeću, naseljavaju se i miješaju sa lokalnim romaniziranim, ilirskim stanovništvom. Svoje temeljne teritorijalno-političke zajednice – župe najčešće osnivaju pored rijeka. Jedna takva župa imenom Bosna nastala je u području današnjeg Visokog. Ona je zajedno sa okolnim župama Vrhbosnom (današnje Sarajevo), Vidogošćom (današnji Vogošća, Breza, Ilijaš), Trstivnicom (današnji Kakanj), Brodom (današnja Zenica), Lepenicom (današnji Kiseljak, Kreševo, Fojnica) i Lašvom (sliv rijeke Lašve) sačinjavala veću upravno-teritorijalnu oblast – zemlju Bosnu, koju u svome djelu spominje bizantski car.
( U historiografiji prevladavaju stavovi da je zemlja mogla dobiti ime po rijeci Bosni, odnosno slaviziranom obliku njenog ilirskog naziva Bathinus. )
Kako je vojnopolitički i ekonomski jačala, Bosna se iz ovoga jezgra postupno širila na okolna područja i uključivala zemlje, kojima je upravljao knez, vojvoda, ban, a od 1377. godine kralj Bosne. Na svome vrhuncu u drugoj polovici 14. stoljeća, Bosansko kraljevstvo je obuhvaćalo zemlje Usora i Soli na sjeveru, Hum na jugu, Podrinje na istoku, Donji kraji na zapadu i Kraljevu zemlju u srednjoj Bosni.